INTERVJU / Izudin Bajrović o najtežim danima, SFF-u, politici i karijeri: U jednom trenutku sve je bilo neizvjesno, nisam se čuvao. Politika je donijela podjele

„U jednom trenutku sve je postalo nevažno u odnosu na zdravlje“

Prije nego što počnem razgovor sa svojim sagovornicima, najviše volim pitati kako su. Kako ste vi i kako se osjećate u ovom trenutku života i karijere?

Pitanje „kako ste“ vrlo često je formalno i podrazumijeva formalan odgovor: „Dobro sam, hvala. Kako ste vi?“ Međutim, u posljednje vrijeme imao sam neke, rekao bih, ozbiljne zdravstvene probleme koji su sada, čini mi se, srećom prevladani, barem u dovoljnoj mjeri da ponovo budem na nogama, da mogu doći i razgovarati s vama, da mogu raditi i obilaziti festivale. U jednom trenutku sve je bilo prilično neizvjesno.

Baš u trenutku kada je sve stalo imao sam zakazano jedno snimanje i četiri predstave – jednu u Mostaru, jednu u Konjicu, dvije u Podgorici – te snimanje filma u Splitu, u Hrvatskoj.

A onda je u jednom trenutku sve to jednostavno nestalo i postalo nevažno u odnosu na ono što često podrazumijevamo, a ne bismo trebali – naše zdravlje. Nisam se čuvao. Dozvolio sam da, u velikoj mjeri i svojom greškom, nepažnjom i neodgovornim odnosom prema sebi, dođem u ozbiljnu zdravstvenu situaciju.

Srećom, ona je prevladana. Već sam bio na festivalu u Karlovim Varima, za koji sam dobio poziv još dok sam bio u bolnici. Odbijao sam ga pa prihvatio jer sam imao osjećaj da će me to na neki način vratiti u život. Poslije Karlovih Vara odmah sam otišao u Pulu, a sada je tu Sarajevo Film Festival.

Tri različite uloge i susret sa samim sobom na velikom platnu

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu publika će vas gledati u nekoliko filmova. Je li vam neobično vidjeti tri različita glumačka lika, tri različite uloge na istom festivalu?

Meni je neobično uopće vidjeti i jednu ulogu, odnosno sebe bilo gdje. Naravno da nije ni ugodno ni uobičajeno gledati sebe i pitati se: „Šta ja to radim, otkud ja tu?“

Uloge su potpuno različite, iako sam sada u godinama kada sam predodređen da mogu igrati očeve odrasloj djeci, djedove još uvijek neodraslim unucima i unukama. Mislim da naša umjetnost odražava svijet u kojem živimo, a naš svijet je pun staraca i starica. Neophodno je onda da i u filmovima i pozorišnim predstavama imamo takve uloge.

Kuriozitet je, recimo, da sam na festivalu u Puli imao dva filma, dok je moja kolegica s klase, s kojom sam studirao, imala šest filmova. Tako da se ona priča da glumačko vrijeme ne prolazi zapravo pokazuje istinitom.

„Male stvari“ i strah od dalmatinskog dijalekta

Film „Male stvari“, čini mi se, ulazi u utrku za Srce Sarajeva. Koliko glumac, bez obzira na iskustvo, osjeća nervozu i uzbuđenje kada film prvi put preda publici?

Taj film sam nedavno prvi put pogledao u Puli. Tamo je imao nacionalnu premijeru, na Pulskom filmskom festivalu, i zaista se radi o lijepom filmu. To je ono što me umirilo.

Milje u kojem je smještena radnja nije mi naročito blizak. Radnja se dešava na dalmatinskom otoku, vezana je za dalmatinski dijalekt i mentalitet, nešto što meni nije blisko. Plašio sam se osnovnih stvari – jesam li nešto dobro izgovorio, hoće li neko reći: „Vidi ovog, nema veze s dalmatinskim.“

Imao sam dosta strahova prije nego što sam vidio finalni proizvod. Međutim, kada sam u Puli pogledao film, svi moji strahovi su nestali jer se radi o toliko lijepom filmu, jednoj maloj i lijepoj priči koja je jako dobro prihvaćena kod publike. Svi moji strahovi su se raspršili i baš mi je drago što će taj film biti prikazan na Sarajevo Film Festivalu.

„Udovac“ snimljen za 13 dana: „Čudim se i divim Hariju Šečiću što ga je uspio završiti“

Prošle godine na Sarajevo Film Festivalu imali smo premijeru samo jednog domaćeg dugometražnog filma, „Paviljon“ reditelja Adina Mustafića. Autori su tada upozoravali da bismo se nemarnim odnosom prema bh. stvaralaštvu mogli dovesti u situaciju da u narednim godinama ostanemo bez ijednog našeg filma. Kako stojimo ove godine?

Imamo drugi film u kojem igram, „Udovac“, koji će biti prikazan u selekciji Open Air. Mislim da je to jedini naš dugometražni igrani film koji će biti premijerno prikazan na SFF-u.

Bit će prikazani neki filmovi koji su već viđeni i igrali su ranije, kao i neki kratki filmovi koji će biti premijerno prikazani. Ali, što se tiče dugometražnog filma, mislim da je „Udovac“ jedini.

A to je film koji je jedva snimljen. Kažem „jedva“ u smislu finansijske konstrukcije. Čak se čudim i divim Hariju Šečiću, autoru, reditelju i scenaristi filma, kako ga je uopće uspio završiti.

Uspjeli smo ga snimiti, jedva, za nekih 13 dana, na jedan gerilski način. Bio sam ubijeđen da neće moći napraviti postprodukciju koja je neminovno potrebna i za koju trebaju ozbiljna sredstva. Očigledno je s vrlo skromnim sredstvima, on najbolje zna kako, ipak uspio dovršiti film kako bi sada mogao biti prikazan na SFF-u na dovoljno kvalitetnom nivou.

„Sarajevo Film Festival moramo pažljivo čuvati“

Koliko Sarajevo Film Festival znači Sarajevu, Bosni i Hercegovini, ali i regiji?

Sarajevo Film Festival znači. Mi svake godine ponavljamo istu priču. Naravno da znači. Znači jako mnogo.

Za Sarajevo predstavlja nešto po čemu se grad danas prepoznaje u kulturnom smislu. Nemamo puno stvari po kojima se prepoznajemo na kulturnom polju, a Sarajevo Film Festival sigurno je jedna od njih, možda i najznačajnija.

Trebamo biti vrlo oprezni, pažljivo ga čuvati, brinuti o njemu i ne dozvoliti da ga bilo šta naruši. Sarajevo tih dana živi život koji inače ne živi. Možda šaljemo i pomalo nerealnu sliku Sarajeva kada te slike sa SFF-a odlaze u svijet, jer već stotinu metara dalje nije ni blizu tako.

Mislim da je kulturni život u Sarajevu ozbiljno doveden u pitanje. Ono što ne proizvodi vrijednost odmah, nego stvara dugotrajnu i dugoročnu vrijednost, potisnuto je. Previše smo se okrenuli materijalnom, onome što donosi korist odmah i sada. Često se ne biraju sredstva da se to ostvari, a to nije dobro. Dugoročno ćemo sigurno vidjeti da nije dobro.

„Kod mladog sebe prepoznao bih mnogo strahova“

Kada biste danas mogli stati pred Izudina Bajrovića koji izlazi s Akademije scenskih umjetnosti, šta biste kod tog mladog čovjeka prepoznali, a šta on tada još nije znao?

Prepoznao bih mnogo strahova, mnogo nesnalaženja i strepnje od onoga što će biti. Prepoznao bih želju da se sve desi odjednom.

Za sve u životu potrebno je strpljenje. Strpljenje mnogo toga riješi. Vjerovatno bih prepoznao ono što prepoznajem kod većine mladih glumaca.

Rijetki su oni kojima se odjednom otvore sva vrata. Mnogi moraju na neki način prolaziti kroz različite labirinte. Ali tako je i u životu. Ne znamo šta nam sutra donosi, a stalno nečemu stremimo. Nešto želimo i tražimo, ali moramo pustiti da se stvari dešavaju.

Treba raditi na onome što želimo, ali ne ići glavom kroz zid.

O sinu Dini: „Možda je za ovo vrijeme i ovaj prostor preskroman“

Je li vaš sin imao taj strah kada je počinjao? Jeste li ga prepoznali kod njega?

On ga dobro i vješto krije. Pretpostavljam da mora biti toga u njemu, ali takav je karakter da vješto krije strahove.

Nekako mi se čini da prihvata, kako Hamlet kaže Horaciju, i pobjede i poraze s istim žarom. To mi se kod njega sviđa. Ne pokazuje pretjeranu ambicioznost, onu koja bi ga mogla odvesti u pravcu da gazi preko leševa kako bi ostvario cilj.

Naprotiv, vrlo je skroman. Možda je za ovo vrijeme i ovaj prostor čak i preskroman.

Neko će vam reći da to nije pohvala i da skromnost nije vrlina, nego mana. S tim se ne slažem, ali mislim da moje mišljenje ne dijeli previše ljudi.

Kralj Lear i životni ožiljci: „Počnete cijeniti svaku ranu“

Vašu pozorišnu karijeru, između ostalog, obilježila je uloga Kralja Leara. Kažu da glumac mora imati godine za Leara. Mora li imati i određene životne ožiljke kako bi iznio takvu ulogu?

Ožiljci su jako bitni u životu glumca, posebno kada dođete u moje godine i trebate igrati uloge koje su u skladu s tim godinama, a koje traže ožiljke.

Teško je da dramski lik ne nosi ožiljke sa sobom. Onda budete zahvalni što imate sve te ožiljke, a znamo da ožiljci nastaju od rana.

Nekako zavolite i te rane koje ste zadobili putujući kroz život, kroz vrijeme i kroz svoj glumački život. Počnete cijeniti svaku ranu koju ste usput zadobili.

„Quo vadis, Aida?“ i saradnja sa sinom

Jedna od teških i bolnih priča bio je i film „Quo vadis, Aida?“, u kojem ste igrali sa svojim sinom. Koliko je bilo teško razdvojiti ulogu glumca od uloge oca u tako teškoj priči?

Nije nam bilo prvi put da sarađujemo kao glumci. Prvi put smo sarađivali na njegovom diplomskom ispitu koji smo radili zajedno.

Nažalost, to se dešavalo u vrijeme korone, kada su ispiti bili zatvoreni, pa je samo nekoliko ljudi iz komisije moglo pogledati predstavu. Žao mi je što je nije moglo pogledati više ljudi.

Kasnije smo igrali i u drugim filmovima. Mislim da smo se prvi put u istom kadru sreli u filmu „Sympathy for the Devil“, kanadskom filmu čija se radnja dešava tokom opsade Sarajeva. Radili smo i na nekim filmovima u kojima se ne susrećemo u kadru, ali smo bili dio istih projekata, a onda je došao i „Quo vadis, Aida?“.

Na neki način već smo postali partneri. Uspjeli smo prevazići problem koji može nastati kada treba razdvojiti odnos oca i sina od odnosa dvojice partnera na sceni. Nismo imali većih problema sarađujući ni na filmu „Quo vadis, Aida?“.

„Jako lako se damo izmanipulisati“

Veliki dio vaše filmografije govori o posljedicama podjela na ovom prostoru. Ni tri decenije nakon rata nacionalnost nije prestala biti jedno od najlakših sredstava političkih i društvenih podjela. Kako gledate na ono što nas danas okružuje?

Politika, nažalost, na neki način određuje naše živote. Trenutno prvi put čitam „Rat i mir“. Rekao sam da je bez veze da čovjek umre, a da nije pročitao „Rat i mir“ od Tolstoja, pa sam ga uzeo čitati. To je pametan pisac, pametan čovjek.

Jedna od posljednjih rečenica koje sam pročitao govori, otprilike, da se u Petrogradu ljudi bave visokom politikom, dok se pravi život, koji podrazumijeva ljubavi, mržnje i strasti, vodi na sasvim drugom nivou.

Moramo naše stanje posmatrati na dva nivoa. Na jednom je politika, koja svakako košta sve nas i neminovno nas uvlači u svoje spletke. Ali ispod toga postoji svakodnevni život, onaj koji živimo i od kojeg živimo, i on bi nam zapravo trebao biti važniji.

Jako lako se damo izmanipulisati. Jako lako ulazimo u sve te priče, posebno u vrijeme društvenih mreža i svih platformi, kojih ima neograničeno mnogo. One nas za sekundu mogu uvući u nešto negativno, a da pritom ne vidimo ono što nam je lijepo.

Recimo, djeca su nam zdrava, mi smo zdravi, imamo šta jesti, imamo šta obući. Ili ne vidimo problem koji je trenutno naš i koji nam je veoma blizak, a bavimo se nekim budalaštinama u koje nas uvlače ko zna kakve strukture i ko zna odakle sve to kreće. Ali vidimo da se na nama prelama.

Što sam stariji, sve više pokušavam obraćati pažnju na ono što je moj život, pravi život koji živim, a ne onaj koji mi nameću i tjeraju me da u njemu živim.

„Ne postoji nikad“

Postoje li zaista podjele koje danas vidimo u našem društvu ili ih politika održava zato što joj koriste?

Politika ih je i donijela. Ovdje se desio rat. Rat je bio ishodište. Nametnut je agresijom, ovim ili onim, ali se na kraju sve svodi na jedan rat.

Kod nas su svi ratovi na neki način i revolucije, promjene društvenih uređenja. Odrastao sam u vrijeme socijalizma, tada sam išao u školu. Gajili smo tekovine revolucije, a stalno su nas plašili kontrarevolucijom koju spremaju strani i domaći neprijateljski elementi. Ovo što se desilo jeste kontrarevolucija u odnosu na onu revoluciju, odnosno potpuna promjena društvenog uređenja.

To potpuno mijenja temelje svega u čemu smo odrastali. Mlađim generacijama ovo je normalno, a ja sam živio u dva sistema pa znam.

To su neke snage koje su osjetile pogodan trenutak da dođu u prvi plan i promijene ono što je bilo. Zato su mi najsmješniji političari koji danas obnašaju važne funkcije i usude se reći „nikad“.

Ne postoji nikad. Onog časa kada ste rekli „nikad“, otvorili ste vrata da se upravo to i desi.

Ovo trenutno stanje još će trajati jer mnogo ljudi dobro živi u ovakvoj situaciji. Ali promijenit će se neminovno, kao što se sve mijenja. Panta rei. Promjenjivost nam je konstanta, a sve drugo je relativno.

Znate kako kaže Meša Selimović – stara vremena, koliko god bila loša, kada ih uporedimo sa sadašnjim, pamtimo kao dobra stara vremena. Tako će uvijek nekima biti dobro, ali većina će na prošla vremena gledati kao na dobra stara vremena.

„Budućnost vidim u nezavisnim produkcijama“

Narodno pozorište Sarajevo doslovno se raspada. Koliko se danas ulaže u kulturu i institucije koje su nam potrebne kao društvu?

Neki tvrde da nikada nije bilo bolje nego danas. A zašto to tvrde? Neka nam odgovore šta je toliko dobro da nikada nije bilo bolje.

Loše je. Ali ono što su pomaci i što se počelo dešavati, a što dugo priželjkujem, jesu neke nezavisne produkcije. Ja sam, naravno, prestar da bih imao dovoljno energije da je ulažem u takve stvari.

To je budućnost. Sve što je državno, država mora imati kako bi se okitila kao ordenjem ili značkama: „Imam pozorište, imam jedno, dva, tri, četiri pozorišta, ja ih finansiram.“ Ali čim nešto finansiram, određujem i pravila.

Budućnost je u nečemu što je nezavisno, što neće trpjeti pravila nametnuta sa strane, nego će samo određivati svoja pravila.

Ako mladi ljudi koji su krenuli u tu priču ustraju, vidim neko svjetlo na kraju tunela. Nešto što može kulturu podići na mnogo višu stepenicu od one na kojoj se sada nalazi.

„Mladi su već Atlas koji nosi svijet na svojim plećima“

Šta biste savjetovali mladim ljudima koji tek ulaze u te vode?

Oni su pametniji od mene. Ti mladi ljudi spremni su za ovaj svijet ovakav kakav jeste. Poznaju tehnologije i način funkcionisanja.

Ja sam dinosaurus. Moja generacija izumire. Mi već igramo uloge dinosaurusa, ljudi koji se više ne snalaze u ovom vremenu i prostoru.

Zato apsolutno prepuštam mladim ljudima. Na njima je svijet već. Ne ostaje svijet na njima – on je već na njima.

Ti mladi ljudi već su dovoljno zreli da moraju shvatiti da je svijet na njihovim plećima, da su oni Atlas koji ga nosi.

A ono što sam govorio o privatnoj i ličnoj inicijativi – neka to nastave. Samo neka nastave i neka još jače idu tim putem. Mislim da će se izboriti za nešto što naše generacije nisu poznavale.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad